Onlajn nastava i bezbednost dece

Onlajn nastava i bezbednost dece

Našli smo se novoj situaciji. Stresnoj. Sa mnogo nepoznanica. Kako ćemo organizivati svoj život? Kakvog će sve to efekta imati na naše zdravlje - i fizičko i mentalno? Na globalnu i porodičnu ekonomiju? Pitanja puno, a odgovori neizvesni.

U trenutku dok ovo pišem, ne znamo da li će raspust biti produžen, da li ćemo ići on-line ili nastavljano „normalno“ (ma šta god to značilo). Pa ko u celoj toj zbrci da razmišlja još i o bezbednosti dece? I zašto, kada se nalaze na najbezbednijem mestu na svetu, u svojoj kući. A da li je baš tako?

Nikada deca nisu bila izložena tolikoj količini digitalnih sadržaja kao u ovo vreme pandemije. I pre pandemije sve više su bili prisutni tekstovi o (štetnom) uticaju digitalnih tehnologija na razvoj dečijeg mozga, na dečiji emocionalni razvoj, na manjak socijalnih veština... A onda nas pandemija prisili da decu stavimo pred ekrane u još večoj meri. I sigurna sam da se mnogi roditelji pitaju - kako naći balans?

Jer, ako deca prate nastavu putem televizije, a onda dobijaju još sadržaja od svojih nastavnika putem raznih platformi za učenje, a zgodno je još malo propratiti i neke sadržaje zabavnog karaktera – zavisno od uzrasta da li su to Instagram i Tik Tok ili Zaga i Filip, postavlja se pitanje, šta je prava mera?

Jasno je da ne možemo vratiti vreme u nazad, već se moramo prilagoditi novonastaloj situaciji. Kažu da je kovid-19 učinio mnogo za unapređenje digitalnih kompetencija nastavnika: i oni koji su bežali od svoje odgovornosti da prigrle nove tehnologije i da prihvate to kao kanal komunikacije koji je deci prijemčiv, morali su da pokleknu i učine svoju nastavu makar malo digitalnom. A deca?

Deca su već odavno u jednoj situaciji koja se takođe civilizacijski ne pamti, da su kompetentnija od onih koji bi trebalo da ih uče i za život spremaju, i od nastavnika, i od mnogih roditelja, ili bar mi tako mislimo.

Da li nam to što znaju kako da postave post na Instagram ili da snime video na Tik-Toku daje za pravo da kažemo da su kompetentiji? Za tehnologiju možda, za život nisu.

Tokom vanrednog stanja i pandemije imala sam utisak da on-line predatori samo trljaju ruke i zlokobno se smeju u nekom prikrajku. Htela-ne htela, deca su stalno pri uređajima. Roditelji ili nisu kod kuće ili su i sami na svojim uređajima, Zoom-ovima, onlajn sastancima... Pa ko će stići da proverava, pored tih domaćih, još i neke tamo tričave prepiske na društevnim mrežama.

Reče, sad već nekadašnji, ministar prosvete - rešili smo pitanje vršanjačkog nasilja. Pa jesmo li? Ili smo ga samo skrajnuli pod tepih, pa ga ne vidimo i nismo ga svesni?

A ima ga. Nekada kada dete ode u školu i vršnjaci se „šale“ tako što napišu „VO“ na papir, pa ga zakače na leđa nekom sirotanu - to dete je patilo. Ali je znalo da kada dođe kući, tu će biti bezbedno. Sa digitalnim nasiljem nema mogućnosti bega. Jer i kada dete sedi u svojoj toploj sobi, okruženo ljudima i stvarima koje voli - dovoljno je jedno malo „cvrckanje“ na telefonu da ga pomeri i uznemiri. Jer zna. Opet mu se rugaju. Opet nešto pišu. I pati.

Mnoga istraživanja su rađena na ovu temu. Gotovo da ne postoj dete koje nije bilo izloženo nekom obliku digitalnog nasilja. Od vršanjaka. Ali nemojmo se zavaravati, i od digitalnih predatora.

Zadatak nas odraslih je, pre svega, da decu edukujemo šta jeste nasilje. Da, ako ti neko šalje sliku neprimerenog sadržaja - to JESTE nasilje. Bez obzira da li je u pitanju vršanjak ili, još gore, neka odrasla osoba. Ako ti se neko ruga, preti, ismeva - to jeste nasilje.

Neki roditelji kažu - pa to sve spada u odrastanje, moraju malo očvrsnuti, moraju da nauče da se izbore za sebe. Mogu to da prihvatim kao argument, ali samo ako, i jedino u tom slučaju, vaše dete zna da ima vas kao roditelja uz sebe i da ćete da reagujete kada zajednički (uz razgovor i dogovor) procenite da je šala prešla meru.

Posmatrajte to sa druge strane. Da li biste vi voleli da vaše dete šalje nekom podrugljive komentare? Da li biste voleli da gradi sebe kao ličnost na taj način što će ponižavati nekog drugog? Nadam se da je odgovor ne.

I zato nemojmo prenebregavati sve ono što se dešava u dečijim životima i u virtuelnom svetu. Deca (a bojim se ni mnogi odrasli) ne znaju granicu između realnog i digitalnog sveta. Ako se nešto desilo u digitalnom svetu to boli. Stvarno. Ružna reč, šala komentar se zarije u dečije srce i ostavlja trag.

Elvira Stefanović, pedagoškinja