Inkluzija – moje iskustvo 2. deo ili osam godina posle

Inkluzija – moje iskustvo 2. deo ili osam godina posle

Izvor: B92 Blog
Autorka: natasavb

I završismo osnovnu školu.

Celi dan gledam slike snimljene danas u školi i plačem ko kišna godina. Emotivna mama. 

Ali zvala sam i učiteljicu Draganu, koja je danas poslednji dan, provela sa njima, svojom decom. Plače i ona. Suze sreće i ponosa. Kod mene još pomešane i sa sećanjem kroz šta smo sve prošli da bismo bili ovde gde jesmo, pred malom maturom redovne osnovne škole.

Samo neka mi još neko kaže kako su deca okrutna i da inkluzija nije moguća. VIII2 O.Š. Ratko Mitrović sa Novog Beograda, generacija 2001. ih je sve demantovalo.  

Prošle sedmice sam bila kod školske psihološkinje koju sam pre osam godina jedva ubedila da Aleksa treba da ide u redovnu školu. Strah, strah od toga da li je to dobro za Aleku, da li je dobro za drugu decu, strah od toga kako će se učiteljica, a potom nastavnici snaći, jednostavno strah od nepoznatog, je bio glavni razlog otpora. Strah je bilo i mene, ali sam intuitivno znala da je to najbolji put za Aleksu i istrajala u tome da u to ubedim i druge.

Sad, osam godina posle, kaže mi kako je to bilo sjajno iskustvo za sve – ostalu decu, nastavnike, Aleksu. Osam godina bez ijednog problema.Tekst Inkluzija – moje iskustvo je napisan pre sedam godina, 5.6.2009. godine, na kraju prvog razreda, a ove 6.6. Aleksa ima proslavu male mature.

Mnogo sam ponosna na sve njih – Aleksu, drugare iz VIII2, učiteljicu Draganu, Boru, Vesnu, sve nastavnike, direktorku, psihološkinju, ali i kuvarice, tetkice, školskog policajca. Svi oni su, svako na svoj način, doprineli da ovaj svet bude malo bolje mesto za sve nas.

I nešto veoma važno - dete sa teškočama u razvoju ne treba da ide u bilo koju redovnu školu, već školu najbližu mestu stanovanja. Jedino tako može da dođe do socijalne inkluzije koja jeste glavni cilj.